Nekreditni novac - NON-CREDIT MONEY

Poštovani gospodine FatCat, Bosone je bio izvršni direktor Svetske banke i izvršni direktor MMF-a i vođa radne grupe koja je pripremala predloge za Samit G-20 u Londonu, 2. aprila 2009. godine. 8. marta 2009. godine, on je napisao:
"We propose a noncredit money system, where money creation is separated from lending". Članak je uklonjen sa sajta voxeu.org gde je bio i nema ga u Arhivu sajta, nije bio na Dnevnom redu Samita a Bosone se navodi kao neko ko radi u Centralnoj banci San Marina. Članak će te naći ako upišete moj sajt, odmah posle mog sajta. Nećete ga naći, ako upišete link. Zato je meni sigurnije da nešto tražim, nego da znam link. Bosonne je pored mene zato što koristi izraz nekreditni novac. Nekreditni novac koristi i Zarlenga, ali ga naziva prosto novac, misleći da je to jedini pravi novac za razliku od kredita koji nije pravi novac, nego novac, koji je prvo ušao u opticaj kao poklon, pa se posle pozajmljuje iz ušteđene štednje nekreditnog novca. Takvi krediti su jedino pravi krediti, a današji krediti nisu prvo ušteđeni, kako bi trebalo da bude, nego su dati kao novododati novac, što nikako ne bi trebalo da bude.
Dr. ekonomije Srećko Ugrin, napisao je knjigu o nekreditnom novcu na engleskom jeziku, i poslao je na tridest najčuvenijih adresa u svetu, i svi su primerci knjige izgubljeni u putu. Pošta je platila odšteu za izgubljene knjige, ali knjiga nema. Dok se tako moglo raditi, istina se mogla skrivati. Sada ima Internet i ko nije lenj da traži, može da nađe nova otkrića, koja će na kraju doći na zemlju. Zarlenga je http://monetary.org a Kuk http://richardccook.com Oni ne pominju nekreditni novac, ka ni Kinezi. Voleo bih da proučite njih pa da mi objasnite šta predlažu.

Gospodine FatCat, dođite na moju temu da Vam odgovorim. U Ausraliji je bio fiscal stimulus od 4% DBP i budžetski deficit od 5%. To je 40 odnosno 50 milijardi dolara. Gledalac na Forumu Belex je rekao da su građani Australije pričali da je Vlada poklonila 20 milijardi dolara svojim građanima. Ne znam da li će Vlada vratiti pare koje treba da pokriju deficit. Ja mislim da ni mi, ni SAD, nećemo vratiti sve pare, koje treba da pokriju deficit, ili ćemo vratiti kad te pare, zbog inflacije, neće vredeti toliko koliko sada vrede. Ako ne budu vredele koliko sada vrede, to će značiti da smo u realnom novcu dobili poklon. Moja formula opisuje realna kretanja, a Vaša ekonomija se pokazuje samo u nominalnim veličinama.

Gospodine Nenadoviću,

mislim da je svaka dalja diskusija izlišna, upoznati smo sa vašom "teorijom" i
ko je razumeo taj je i shvatio. Iskreno rečeno mene je najviše porazilo
saznanje da vi niste nikakav ekonomista i da se bavite stvarima za koje
niste kompetentni. Ja se na primer, nikada ne bih pojavila u javnosti sa nekom
svojom "teorijom" iz oblasti za koju nisam kvalifikovana. To je vrlo neodgovorno.

Poštovana Greta, to što ja nisam ekonomista, ne znači ništa. Utoliko gore po ekonomiste, da neko ko nije ekonomista, kaže ono što bi, pre svih, trebali da znaju ekonomisti, a ne znaju. U SAD kongresmen Denis Kucinich, priprema da podnese Kongresu, Američki Monetarni Akt, koji je urado Američki Monetarni Institut. (http://monetary.org) Taj Institut ima mnogo ekonomista,naučnika, koji su držali seminare, po čitavoj zemlji. Za Kucinicha radi i Ričard Kuk, koji je bio savetnik kod nekoliko predsednika, i savetnik u NASI. (http://richardccook.com). Kad sam mu poslao moju formulu, on je odgovorio Excellent point. Kuk ima svoj tzv. Kukov plan, kojim je predviđeno da svaki građanin SAD dobije na poklon nacionalnu dividendu. Kad su ga pitali odakle pare za to, on je odgovorio: "To je monetizacija nacionalne štednje". Ja sam mu pisao i rekao: "To nije monetizacija štednje. To je monetizacija progresa". Štednja je uzdržavanje od potrošnje i dobija se kamata za to uzdražavanje. Nekreditni novac je poklon koji se dobija iz porasta ekonomske racionalnosti, tj. iz progresa.

Razvoj nauke i tehnike nam je otvorio mogućnost realizacije najvećeg sna cijelog čovječanastva, danas smo u stanju ispuniti potrebe svih ljudi svijeta, a najveći i najteži dio tog posla prepustiti strojevima i mašinama koje smo i stvorili upravo iz tog razloga.
Umjesto toga međutim, upali smo u globalnu financijsku krizu bez presedana čiji su glavni uzroci sustavne naravi.
Za povijesni korak ljudske civilizacije nam nedostaje novca iako ga na svijetu nikad nije bilo u većim količinama.

Realno gledajući na stvarnost u kojoj se unatoč svim nekadašnjim obećanjima i reklama o boljem sutra danas gotovo 7 milijardi ljudi suočava s velikim poteškoćama u svakodnevnoj borbi za opstanak, lako je uočljivo da nam novca uopće ne fali, njega ima više nego dovoljno za sve, ali je distribuiran na veoma loš način koji je stvorio ogromne nesrazmjere u piramidi društvenog uređenja.
Raspoloživi podaci ukazuju da se otprilike 97% sveukupnih monetarnih transfera na planeti obavlja prvenstveno u čisto špekulacijske svrhe, a samo oko 3% ukupnih globalnih transakcija predstavlja razmjenu stvarnih usluga i roba.
Ovakvo činjenično stanje pred nama otvara mogućnost pristupa distribuciji novca kao temeljni sustavni problem čija je prava pozadina do sada široj javnosti u najvećoj mjeri bila potpuno nepoznata.

Tužno ali istinito, monetarni sustav kojim raspolažemo, a čiji je princip već stoljećima isti uz povremeno mijenjanje potpuno nebitnih nijansi, naime uopće nije osmišljen da bi stvorio budući svijet prosperiteta, blagostanja i pravde kakvog svi sanjamo, te omogućio barem dovoljnu, ako ne najvišu kvalitetu života svima onima koje je zakon obvezao da se njime koriste.

Slabo je poznato da je sveukupan novac na Majci Zemlji dug iz jednostavnog razloga što ga i središnje i poslovne banke izdaju u opticaj na samo jedan jedini način, isključivo posuđujući ga uz kamate na vlastitu korist, odnosno na štetu svih onih koji ga poslije u opticaju kao dug prema izdavatelju prihvaćaju što je u potpunoj suprotnosti s osnovnim demokratskim načelom da je narod taj koji je suveren.
Jednostavnije rečeno, novac već duže vrijeme nema potpuno nikakvu materijalnu podlogu, pa se shodno tome stvara iz ničega i uz skoro nepostojeće troškove, evo nas dakle pred najvećim problemom modernog ljudskog društva: Tko u trenutku stvaranja novčanice postaje vlasnikom vrijednosti koju ona poslije ima u opticaju? Ako je narod taj koji je suveren i taj koji je proizvođač stvarnih materijalnih vrijednosti koje bi novac trebao predstavljati, zašto onda taj isti narod mora svoj vlastiti novac posuđivati od centralnih i poslovnih banaka, privatnih institucija koje u biti ne proizvode ništa?

Ovakav novčani sustav u sebi krije i zamku iz koje se čovječanstvu nemoguće osloboditi.
U opticaj se uvijek izdaje isključivo glavnica duga, a ne i novac koji bi trebao poslužiti za isplatu kamata. Posljedično, dug od 100 s kamatama od 20 nije moguće u potpunosti isplatiti jer u sustavu postoji samo onih 100 od glavnice, a uvijek nedostaje onih 20 za kamate, zbog toga smo uvijek prisiljeni podizati nove dugove za isplatu starih kamata, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu sve dok društvena zajednica time u potpunosti ne izgubi svu realnu imovinu i nađe se džepova punih dugova koje nitko više ne želi prihvatiti kao garanciju za neophodna nova zaduženja, u međuvremenu narasla do astronomskih iznosa.
U istome leži i osnovni uzrok inflacije kao i objašnjenje zbog čega je ona neizostavni dio novčanog sustava koji nam je nametnut.

Uslijed ovakvog principa funkcioniranja našeg monetarnog sustava u kojem su nova zaduživanja ključni element, izlazi na vidjelo da sustav sam po sebi ne može opstati bez konstantnog širenja u kojem proždire sve što mu se nađe na putu pretvarajući isto u novac, čime je onome tko kontrolira taj novac koji nastaje na samo jedan jedini mogući način, kao dug, omogućena apsolutna kontrola nad svime onime što taj novac-dug predstavlja.

Nije potrebno imati diplomu raketnog inženjera da bi se zaključilo da negdje postoje granice konstantne ekspanzije i porasta društvenog bruto proizvoda na koji smo primorani, u svakom slučaju, granica konstantnog povećanja zaduženja im je veoma blizu. Onog trenutka kad nacionalno tržište dužničkih obveznica propadne, propada i nacionalna valuta.

Sustav alternativne valute Crom se nudi društvenim zajednicama kao konkretna mogućnost za revitalizaciju na putu prema boljem sutra financijske demokracije, ekonomske i socijalne pravde.

Novom vrstom novca u obliku alternativnih valuta novcem možemo izgraditi mostove između pojedinaca, organizacija, poduzeća, gradova, regija, država i cijelog
niza njihovih neostvarenih potreba i očekivanja.

Video: Nova TV - Sustav Alternativne Valute Crom

.

Gospodine Faktor, nekreditni novac koji izlazi iz formulr koju sam dao, može da obavlja ulogu alternativnog novca ili ulogu komplementarnog novca, dok postoje drugr valute. Ali cilj je da nekreditni novac ostane jedina valuta na svetu koja važi u svakoj državi posebno i u svetu kao celini. Niko nema inflacije tako da je nekreditni novac zaista realni novac.

VRLO, VRLO "ZANIMLJIV" POGLED NA NASTANAK SVETSKE KRIZE!!



Tek sad shvatam da mi pojma nemamo! Zato nam je Belex u k... :valjanje:

MladenMB ::

Ekonomska kriza je nastupila nešto ranije, tačnije 2007/`08. i to se poklapa sa uvođenjem druge revizije tzv. bazelskih standarda, isto kao što se njihova prva varijanta krajem `80-ih, poklopila sa ekonomskim propadanjem japanske privrede. Prevedeno na srpski, raznorazni Rotšildi, Rokfeleri i ostali globalni upravljači su preko svoje privatne Banke za međunarodna poravnanja koja deluje kao Centralna banka centralnih banaka, doneli odluku da izazovu masovnu ekonomsku krizu i socijalna previranja, prostom kreditnom kontrakcijom. Današnje bankarstvo je gigantska Ponzi šema i bankari stalno moraju emitovati sve više i više kredita iz vazduha kako bi sistem koliko-toliko funcionisao. Kada dođe do kontrakcije novčane mase, privreda vrlo brzo biva paralisana, tj. nelikvidna. Pošto internacionalni lihvari i porobljivači imaju instalirane marionetske vlade širom sveta, pa i u Srbiji, prirodno je bilo za očekivati da pored privrede, kriza zakači i po neku banku. Uostalom, trideset i kusur poslovnih banaka na teritoriji Srbije je ionako previše. I da nije nastupila kreditna kontrakcija, važilo bi ono "mala bara, puno krokodila" i ne ne verujem da bi sve opstale ili zabeležile "gubitak". Zašto navodnici? Pa ako vi kreirate kredite iz ničega, praktično krivotvorite pare, gde je tu realni gubitak za vas? To bi bilo isto kao kad bi vi ili ja štampali novčanice, zajmili ih ljudima, a posle ako na ti isti ne vrate, mi jadni na gubitku? Kako da ne, to je jedna od najperfidnijih zamena teza koju bankari vole da plasiraju u javnost.
.

A da li je ovo Stari ili Novi Zavet ?

zašto se mora uvesti pojam "nekreditni novac" kad je nekreditni novac u stvari pravi novac, onaj kakav je oduvijek bio (do bankovne prevare suzbijanja zlatnog standarda svugdje u svijetu)? Bilo bi logičnije da se uvede pojam "lažni novac" za sadašnji novac kako bi se ukazalo da je prijašnji bio pravi a ne da se prijašnjem izmišlja ime jer će ispasti da je sadašnji pravi i da se izmišlja nešto novo...

Citat :

Sa žaljenjem i tugom obaveštavam vas da je umro veliki čovek, umro je gospodin Stojan Nenadović, autor originalne teorije o nekreditnom novcu. Kako sam obavešten, Stojan je zbog naglog povećanja šećera u krvi, prebačen u bolnicu. Lečen je oko 2 nedelje, međutim zadnja 2,3 dana upao je u komu, dobio moždani udar i umro.

Implementacijom Stojanovog projekta o nekreditnom novcu, svet bi izašo iz finansijske krize, kao i Srbija. Bio sam prijatelj sa gospodinom Stojanom i često smo razgovarali telefonom i putem mesendžera Google Talk. Pričali smo o raznim stvarima, ali naravno najviše smo obuhvatali ideju o nekreditnom novcu. Izuzetno je bio kulturan i dostojanstven u ophođenju i komunikaciji.

Gospodin Stojan je svoju originalnu teoriju o nekreditnom novcu kreirao još u prošlom veku, tačnije 1980-te, ali tada u političkim i ekonomskim krugovima bivše SFRJ, nije bilo razumevanja za nekreditni novac.

Gospodin Stojan je bio dobričina, to najbolje zna njegovo okruženje iz Sremske Mitrovice gde je živeo.

Od kada se tokom 2007-me po internet forumima, i kasnije sa izradom njegovog sajta, pročulo u Srbiji i svetu za nekreditni novac, Stojan se celim svojim bićem odao pisanju po domaćim i stranim forumina i sajtovima, obrazlažući detaljno svoju ideju o nekreditnom novcu. Odgovarao je na razna pitanja, učestvovao u diskusijama, potpuno je bio posvećen tome, predano, uporno i voljno. Takođe, putem elektronske pošte obraćao se raznim političarima u Srbiji, stranačkim liderima i raznim ekonomskim stručnjacima oko podrške za njegov nekreditni novac, da se implementira u praksi, kako u Srbiji, tako i u drugim državama kada se radi o komunikaciji sa strancima.

Njegov životni san je bio da se nekreditni novac implementira širom sveta, ne bi li tako svet izašo iz finansijske krize.

Hvala.
Nebojša Jovanović
P.S.

Nekoliko puta kroz naše mnogobrojne razgovore, Stojan mi je izrazio bojazan da će da umre, a da neće dočekati da se ostvari njegov san u praksi, implementacija nekreditnog novca u Srbiji i barem u nekim drugim državama u svetu. Tešio sam ga, i obećao sam mu da ću mu i posle njegove smrti održavati sajt.

http://noncredit-money.org/

Pisao je i na ovom forumu...

Neka mu je vecna slava.

Nisam se slagala sa njegovim stavovima i teorijom o nekreditnom novcu, ali moram da priznam da sam bila zadivljena njegovom upornošću i istrajnošću kojom je pisao o svojoj teoriji.
Stojan Nenadović je iskreno verovao da može da promeni ovaj svet i da ga učini boljim. U tom pogledu on zaslužuje iskreno poštovanje.

Neka mu je slava!

Neka mu je vecna slava !

Da, verovao je da je pronašao formulu sreće.
Uporan i uvek vaspitan u svojoj diskusiji.
Slava mu!

Citat :

Kraj vladavine novcem i kreditima

London -- Kostas Lapavitsas ugledni profesor ekonomije na londonskom univerzitetu smislio kako bi svetsko stanovništvo moglo da se oslobodi od okova novca i kredita.

Profesor Lapavitsas tvrdi da je model vrlo jednostavan i izvodljiv, kao i da su neki delovi tog modela već dobro uhodani u današnjem savremenom svetu.

"Svet posle kapitalizma bi promeni novac i kredite u takve instrumente koji će služiti narodu", navodi Lapavitsas. Ističe kako je pre svega potrebno napraviti dva vrlo važna koraka kako bi se moć novca smanjila.

Prvi se korak odnosi na proširenje snabdevanja ključnim dobrima i uslugama. Tu se misli na stanovanje, obrazovanje, zdravlje, penzije i osiguranje i ostala neophodna dobra i usluge koje bi trebale biti svima dostupne. Drugi je korak omogućavanje da informacije, mediji, muzika i druga dobra budu praktično besplatno dostupni potrošačima, i to putem interneta, piše Poslovni dnevnik.

Lapavitsas ističe kako bi time kreativni međuljudski odnosi procvetali, a veća bi se dubina dala umetnosti. To bi automatski stvorilo i veću pravednost i jednakost i povećalo interes ljudi za literaturu, muziku, pozorište i ostale segmente koji ljudskom životu 'daju boju'.

Ugledni ekonomista smatra da njegov model nije nerealističan jer, kako tvrdi, elementi ove ideje već postoje u kapitalističkom društvu, misleći time na besplatan pristup dobrima putem interneta ili zdravstveno osiguranje koje plaća država.

U tom bi novom društvu novac bio samo praktično sredstvo za računovodstvo i dostavu dobara i usluga ljudima. Takođe, novac bi pružao mogućnost izbora, jednom kada su pokrivene sve osnovne potrebe pojedinca - za odeću, hranu, odmor i sl. U slične bi se svrhe koristili i krediti.


Prema Lapavitsasovom modelu, postojale bi javne banke koje bi nudile sigurnost za štednju, a javni penzioni fondovi finansirali bi se prema izboru pojedinaca. Napominje kako moderne banke već poseduju baze podataka pomoću kojih mogu oceniti kreditnu sposobnost pojedinaca, samo što ih one danas uglavnom koriste zbog spekulacija, a to nas je i dovelo do recesije, smatra. U takvom novoformiranom društvu, informacije bi se koristile ponajpre za prilagođavanje potrošnje prema izboru pojedinca, ali bez spekulacija, navodi profesor.

On smatra kako bi se preduzimanjem ovakvih koraka mogla eliminisati toksična uloga novca u svim segmentima života, a stvarne ljudske vrednosti dobile bi svoju pravu cenu.

Kuda ide ovaj svet?

Odavno se ovakve nebuloze nisu mogle procitati. To sto je on opisuje nisu koraci, nego nepovezane ideje. Uhvatili coveka negde pijanog....

Kada bismo isprintali više novaca, cijene bi rasle, tako da nam nebi bilo ništa bolje nego što je bilo prije. Da bismo vidjeli zašto je tome tako, mi ćemo pretpostaviti da to nije istina, te da se cijene neće povećavati puno sad kad smo drastično povećali količinu novca. Razmotrimo slučaj Sjedinjenih Američkih Država. Pretpostavimo da SAD odluči povećati količinu novca na način da svakom muškarcu, ženi i djetetu pošalje omotnice pune novca. Postavlja se pitanje što će ljudi učiniti s tim novcem? Dio tih novaca će sigurno biti stavljen na štednju, dio će se potrošiti na otplatu duga kao što su hipoteke i otplate kreditnih kartica, no većina će ipak biti potrošena. Vjerojatno bi mnogima prva stvar koju bi učinili bila otići do trgovine i kupiti neki proizvod. Uzmimo za primjer trgovinu računalnom opremom i kupnju računala.
Što bi se dogodilo ako nećete biti jedini koji pohitaju kupiti to računalo? Ovo predstavlja problem za tu trgovinu računalnom opremom. Bi li bilo boje da su njihove cijene ostale iste, a da nemaju dovoljno računala za prodati svakome tko želi jedno, ili bi bilo bolje da dignu cijene? Ako pretpostavljate da bi trebali povisiti cijenu računala, u pravu ste. Vrlo je vjerojatno da će njihova odluka biti povisiti svoje cijene. Ako ta određena trgovina računalima (zajedno sa svima ostalima) odluči odmah povisiti svoje cijene, tada bi se dogodila masovna inflacija, a vrijednost našeg novca tada postaje podcijenjena.
Budući da pokušavamo utvrditi da se to neće dogoditi, pretpostavimo da trgovina računalne opreme i drugi trgovci ne povećaju cijenu računala. Da bi cijena računala ostala stabilna, njihova opskrba će morati ispuniti ovu dodatnu potražnju. Ako postoji manjak računala, sigurno je da će cijena rasti, a potrošači koji ne mogu dobiti računalo će platiti više nego što je trgovina računalnom opremom u normalnim okolnostima naplaćivala.
Za ne rastuću maloprodajnu cijenu računala, trebati ćemo proizvođača računala, koji će povećati proizvodnju kako bi zadovoljio povećanu potražnju. Dakako, to neće biti tehnički moguće u nekim industrijama, zato što postoje ograničenja kapaciteta (strojeva, prostora u tvornici itd.) koji ograničavaju koliko se proizvodnja može povećati u kratkom vremenskom razdoblju. Također nam je potreban proizvođač, ne da naplaćuje trgovca, jer bi to izazvalo povećanje cijene one iste trgovine računalnom opremom koje bi bile teret za potrošače, nego da pokuša stvoriti scenarij u kojem cijena računala jednostavno ne raste. Po toj logici mi također trebamo pojedinačne troškove proizvodnje računala koje neće rasti. To će biti teško za one tvrtke od kojih proizvođač kupuje dijelove jer će osjećati pritisak, ali u isto vrijeme će imati poticaj za podizanjem cijena kao i proizvođač. Ako proizvođač proizvede više računala, mora zaposliti ljude da mu odrade te potrebne dodatne radne sate, a taj trošak ne smije povećati jediničnu cijenu računala, inače će proizvođač morati povećati cijenu računala koju plaćaju distributeri.
Plaće su u osnovi cijene rada, odnosno satnica je cijena koju radnik naplaćuje za jedan sat svog rada. Biti će nemoguće da satnica ostane jednaka. Dio dodatnog rada može se dobiti kroz prekovremeni rad zaposlenika. Jasno je da to povećava troškove, a radnici vjerojatno nisu jednako produktivni po satu kada rade 12 sati dnevno ili kad rade osam sati. Mnoge tvrtke će morati zaposliti dodatne radnike. Ova potreba za dodatnim radnicima će izazvati rast plaća, jer će tvrtke morati ponuditi veće plaće kako bi radnici došli k njima raditi. Također, one će morati paziti da prethodno zaposleni radnici ne prestanu raditi za njih.
Kada biste dobili omotnicu punu novaca, mislite li da biste radili više ili manje radnih sati? Pritisci na tržištu rada zahtijevaju povećanje plaće, tako da se onda i cijena proizvoda mora povećati.
Ubrzo nakon velikog povećanja u količini novca cijene proizvoda će narasti zbog:
1. Ako ljudi imaju više novaca, više će novaca i trošiti, pa će prodavači biti prisiljeni povisiti cijene, da im ne ponestane proizvoda.
2. Prodavači koji ostanu bez proizvoda pokušati će ponovno pokrenuti nabavu. Oni će se suočiti s istom dilemom kao i trgovci: ili će morati podići cijene ili će se morati suočiti s nestašicom proizvoda jer nemaju mogućnosti stvoriti dodatni proizvod, a ne mogu naći radnu snagu s cijenom rada koja će biti dovoljno niska da opravda dodatnu proizvodnju.
Vidjeli smo zašto povećanje količine novca uzrokuje rast cijena. Ako bi isporuka dobara porasla dovoljno, faktori 1 i 2 bi se mogli međusobno uravnotežiti, pa bismo mogli izbjeći inflaciju. Dobavljači će proizvesti više dijelova ukoliko cijena rada i cijena sirovina ne porastu. Međutim, vidjeli smo da će se povećati. U biti, vjerojatnije je da će se povećati do te razine gdje će biti optimalno da tvrtka za proizvodnju proizvodi upravo onoliko proizvoda koliko bi proizvodili da ukupna količina novaca nije porasla.
To nas dovodi do toga zašto bi se značajno povećanje količine novca moglo činiti kao dobra ideja. Kada kažemo da bismo željeli više novca, zapravo ono što želimo reći je da bismo htjeli više bogatstva. Problem je da, ako svi imamo više novaca, svaki pojedini čovjek neće biti ništa bogatiji. Budući da isti broj ljudi trči za istom količinom dobara, prosječno ne mogu biti bogatiji nego što su bili prije.

Zanimljivo,
ova tema opet dobija na značaju...
Za to su se potrudili Švajcarci !!

Njihov referendum govori o novcu koji ne postoji!!

citat ::

Švajcarci glasaju o sudbini banaka
Građani se izjašnjavaju o izmenama kreditiranja tako da banke mogu klijentima da pozajmljuju samo „stvaran” novac.

Da li treba iz temelja promeniti način kreditiranja tako da banke ubuduće pozajmljuju samo novac „koji stvarno postoji”? Švajcarci se o tome izjašnjavaju 10. juna na referendumu. Sazvan je na inicijativu udruženja koje smatra da banke mogu da plasiraju kredite samo ako za to imaju pokriće u štednim depozitima, novcu kupljenom na finansijskim tržištima i pozajmicama od Švajcarske narodne banke. Kako piše „Fajnenšel tajms”, udruženje želi da spreči ekonomsku krizu poput one od pre deset godina kad su komercijalne banke, u potrazi za što većom dobiti, ulazile u rizik agresivno plasirajući kredite, zbog čega su na kraju na kocku stavljale i ušteđevinu klijenata.

Prema sadašnjim pravilima, manji deo depozita privatnih banaka je pokriven kod narodne banke. Švajcarci koji se zalažu za promene ističu da današnja praksa znači da svaki put kad komercijalna banka odobri kredit, ona „stvara” novac. Devedeset odsto franaka u opticaju „kreirale” su privatne banke. One to rade da bi ostvarile profit i pribavile bonuse za menadžere, tvrde u udruženju, naglašavajući da se sistem s vremenom urušava. Zato je za predlagače referenduma važno da centralna banka bude jedina odgovorna za stvaranje novčane mase i da privatne banke mogu klijentima da pozajmljuju samo novac koji su dobile od ove banke, stvaran novac koji je ona štampala.

„Draga centralno banko, seti se zašto si osnovana”, bila je jedna od poruka sa skupova inicijatora referenduma, koji su poznati i kao pokret za suvereni novac. Po njima, nevolja je u tome što banke plasiraju pare koje postoje takoreći samo u knjigovodstvu, virtuelno, što dovodi do previše sredstava za plasiranje u vidu zajmova. Ako narodna banka bude glavni kreditor umesto komercijalnih ustanova, to će, smatraju u pokretu, zaštititi ekonomiju i smanjiti inflaciju.

Vlada, parlament, sve stranke, centralna banka i bankarski lobi protive se ideji, nazivajući je „opasnim eksperimentom”. Upozoravaju da bi cena pozajmica poskupela, obim kreditiranja opao, što bi usporilo privredu i naškodilo finansijskoj industriji. „Nemojte popravljati nešto što se nije pokvarilo”, poručuje finansijska elita, tvrdeći da je svetska ekonomska kriza odavno prošla i da je švajcarska ekonomija u odličnom stanju.

Iako istraživanja javnog mnjenja ukazuju na mršave šanse za uspeh referenduma (35 odsto anketiranih je „za”, 49 odsto „protiv” i 16 odsto neodlučnih), predlog je uznemirio establišment. Strahuje se da bi, kako prenosi Rojters, i Švajcarce mogao da zahvati populistički talas koji je doveo do Donalda Trampa i bregzita. Ipak, navodi se da čak i kad bi inicijativa bila usvojena, švajcarske banke ne bi bile pogođene koliko se to čini na prvi pogled. Njihovo glavno poslovanje nije plasiranje kredita Švajcarcima, već čuvanje novca bogataša iz svih delova sveta uz zagarantovanu tajnovitost podataka.

Alpska zemlja je poznata po direktnoj demokratiji i čestim referendumima. Da bi se usvojila peticija, potrebno je samo 100.000 potpisa zbog čega je relativno lako pokrenuti inicijativu, mada su mnoge propadale. Birači su u martu glasali protiv ukidanja TV pretplate, čime su odbačeni pokušaji privatizacije javnog servisa. Prošle godine je poražen i vladin predlog da se za žene podigne starosna granica za odlazak u penziju na 65 godina. U uspešne referendume spada onaj o uvođenju kvota za radnike iz EU. Građani su pre četiri godine kazali da treba ograničiti broj evropskih radnika koji su slobodno živeli i radili u Švajcarskoj, iako ona nije članica unije. Ipak, vlada je dve godine kasnije u velikoj meri preinačila pravno obavezujuću volju birača i razvodnila pravila o kvotama. To je tada ocenjeno kao odluka Berna da ne sme da pokvari odnose sa Briselom i ugrozi pristup zajedničkom evropskom tržištu.

Narodno izjašnjavanje koje je privuklo veliko interesovanje izvan granica bilo je ono iz 2009, kad su građani glasali za zabranu izgradnje minareta. Stranka koja je izašla sa tim predlogom tvrdila je da je referendum spasao Švajcarsku od islamizacije, mada je zemlja dobila negativni publicitet u svetskim medijima. Podjednaku pažnju dobilo je i glasanje o prihodima od više od 2.000 evra mesečno za sve građane bez obzira na njihova druga primanja. Iako su Švajcarci to odbili, posle njihovog referenduma Finska je pokrenula dvogodišnji pilot-projekat obezbedivši 560 evra mesečne „plate” za 2.000 nezaposlenih, koji ne gube ovaj novac ni ako pronađu privremeni posao. Zato će svet obratiti pažnju i na poslednje švajcarsko izjašnjavanje koje bi, kako zaključuje „Biznis insajder”, moglo da inspiriše slične pokrete i u drugim zemljama.

OVA TEMA JE ZANIMLJIVA, POGLEDAJTE ŠTA JE TU
SVE PISANO JOŠ PRE NEKOLIKO GODINA....